Knjiga o Luminari

Jako mi je žao što se korištenje digitalnih alata, osobito AI modela, često dočekuje s nepovjerenjem, kao da takav alat sam stvara knjigu umjesto osobe koja ga koristi. Razumijem tu zabrinutost, ali upravo zato smatram da je važno biti transparentan i iskreno govoriti o vlastitom procesu.

Njezina se ideja u meni počela oblikovati prije otprilike četiri godine. Prije nego što je postojala knjiga, postojale su slike: Svjetlost kao dar i kušnja, pad onih koji su je ljubili, narodi koji nisu znali nositi ono što im je povjereno, i likovi koji su u sebi nosili više boli nego pobjede.

Pravo pisanje započelo je prošle godine, negdje oko ožujka, možda i ranije. U početku je tekst nastajao na engleskom jeziku, kroz priču o Loiku kao djetetu koje saznaje za pad Svjetlosti i za lik koji je žrtvovao sebe da bi je zaštitio. No već tada postavljalo se pitanje koje me pratilo kroz cijeli rukopis: je li on doista htio zaštititi druge od Tame ili sebe od onoga što bi mogao postati?

Pisati takvu priču nije bilo lako. Teško je iznositi vlastite misli, strahove i osjećaje, osobito kada cijeli život težiš dobroti i pokušavaš pronaći svjetlo ondje gdje ga ponekad nema. Zbog toga sam više puta stao. Nekada na nekoliko tjedana, nekada možda i na nekoliko mjeseci.

Istina je da je Luminara u svojim prvim oblicima doista bila bliža pjesničkoj zbirci, ciklusu poema ili antologiji pjevova nego klasičnom romanu. Kroz pjesme su nastajali događaji, likovi, izdaje, zakletve i padovi. No s vremenom sam shvatio da to nije dovoljno. Pjesma može raniti, ali priča mora nositi ranu do kraja.

U jednom trenutku pokušao sam pisati jednostavnije, čitljivije, izravnije. Napisao sam oko stotinu stranica i onda se zapitao: zašto bi ova priča morala biti jednostavna? Zašto bi se ono što želim reći moralo shvatiti odmah, u dvije stranice, bez borbe, bez težine, bez tišine između rečenica?

Izdaja nije mala stvar. Zavjet nije mala stvar. Ljubav koja se pretvara u gnjev nije mala stvar. Kada Jäluor postane ono protiv čega se zakleo, kada Skaolk izgovori kletvu ne samo iz mržnje nego iz boli, kada Svjetlost prestane biti samo dobro i postane mjera srca, tada priča mora nositi težinu.

Digitalne alate, uključujući AI, koristio sam kao pomoć u procesu oblikovanja, uređivanja, razrade izraza, ritma i jasnoće pojedinih dijelova. Nisam ih koristio kao zamjenu za vlastitu priču, vlastite likove, vlastiti svijet ili vlastitu namjeru. Luminara je nastajala iz mojih misli, mojih pitanja, mojih osjećaja i moje dugogodišnje želje da ispričam priču o Svjetlosti koja nije nagrada, nego kušnja.

Zato ne želim skrivati da su mi suvremeni alati pomogli u radu. Ali jednako tako ne mogu prihvatiti tvrdnju da alat nosi ono što autor nosi u sebi. AI može pomoći u rečenici, ritmu ili obliku, ali ne može umjesto mene godinama nositi Jäluora, Jáluvu, Evarona, Skaolka, Loika, Nêebelavë, Lûminariös, Môr-Nivren i pitanje zbog kojega je cijela knjiga nastala: što čovjek učini kada mu se povjeri Svjetlost?

Luminara nije nastala zato što sam želio napisati fantasy knjigu. Nastala je zato što sam htio govoriti o čovjeku, o njegovoj čežnji, njegovoj slobodi, njegovoj boli i njegovu padu. Ako je u tome bilo pomoći alata, bilo je. Ali ono što se pokušava reći ovom knjigom, to je moje.